Božja pobjeda

Dok ovo pišem, hrvatski rukometaši pripremaju se za posljednju utakmicu na Svjetskom rukometnom prvenstvu u Francuskoj. Nakon dramatičnog polufinalnog obračuna ostali smo bez finala, što je razveselilo zlonamjerne kritičare koji bi mogli biti polufinalisti tek u pljuvanju u dalj.

Oni su u manjini, skrivaju se iza svojih facebook profila i svrha njihova postojanja je omalovažavati svaki uspjeh i radovati se porazima. Svatko razborit, međutim, mogao je vidjeti kako je sport prekrasan. Svijet voli pisati o pobjednicima i slavi samo one na vrhu postolja, ali biti pobjednik puno je više od sjaja zlatne medalje oko vrata. To znači najprije pobijediti samoga sebe, svoje čežnje i strahove, dati sve što možeš u određenom trenutku. Baš poput norveškog izbornika Bergea koji je u najvažnijoj utakmici pobijedio davno prije ove polufinalne. Biti pobjednik znači učiniti ponosnim i radosnim sve one male, anonimne pobjednike koji u svakodnevnim životnim situacijama vojuju na raznim bojištima i čvrsto i visoko nose stijeg čestitosti. Stoga su naši zlatni rukometaši zaslužili doček, bila medalja brončanog ili drvenog sjaja. I naravno, hvala i slava Bogu koji daje pobjede koje ovaj svijet ne razumije nego im se izruguje.

Na drugom kraju svijeta ovoga tjedna imali smo još jednu pobjednicu koja je zapela na istoj stepenici, u polufinalu. Mirjana Lučić-Baroni za neke je gubitnica, nikada nije osvojila veliki turnir, iako je imala sve preduvjete za uspjeh. Ona je odabrala teži put, ostala je sa svojom obitelji i kad je bila otpisana krenula je od početka. Znala je da ima nedovršenog posla i sad je sav trud došao na naplatu. U svakom udarcu i prebačenoj mrežici. Mikica je vjerovala, ne samo u svoje snage. Nosila ju je spoznaja da je Bog milostiv, sama ljubav i milosrđe.

Božja pobjeda, veće nema.

 

---

Foto: pixabay