Kolumne

Tango s vragom

Četvero prijatelja u kafiću provodi večer za istim stolom, druže se, rekao bih, ugodno, drugu večer za redom. Teme su relativno zanimljive, pošto se znamo dosta dugo ako netko i upila, nije namjerno. Iz moje perspektive dominantan osjećaj prema svih troje sugovornika je ljubav, prema jednom čak i dosta značajna.

U određenom trenutku Siniša je spomenuo igru koja se mom zaigranom umu željnom fenomena učinila fantastičnom. Kolumnist ste u novinama i morate pisati iz perspektive vraga. Moja ideja igre bila je više saznati kakvu tko ima ideju o tome što je za njega vrag nego sama vragova kolumna.

Prva je bila Ivana, uvijek je teško probiti led ali super se snašla, pomislio sam aj bar svi ti sati amaterske glume nisu energija bačena u vjetar. Ivana se proglasila anti-Bog vražicom. Bila je to za mene vrlo čudnovata i vrlo misteriozna manifestacija. Nešto anti-transcendentalno, pomislio sam, mozak mi se odmah prebacio na puno zemaljskije, moram priznati i dosta glupo pojednostavljenje, vjerojatno se sad zamišlja kako nosi Pradu. Siniša je pozorno slušao, Andrea malo manje, nešto je tipkala na mobitel a ja sam se osjetio prozvanim deklarirati kako je logičnije da je riječ o nečem drugom. Ivana je prihvatila interferencu jer joj, izgleda, pojam nije bio previše važan u životu, da bi ga ozbiljno promislila.

Drugi sam bio ja. Uvertira je bila nepromišljeno apstraktna. Moj vrag je bio skup svih ideja koje ljudi proglase konačnom spoznajom bez potrebe za transcendentalnim. Ukratko ljudska bahatost u pogledu precjenjivanja vlastite spoznaje stvarnosti ili u katoličkim terminima, idoli i ideologije. Ivana se pobunila u trenutku kad sam rekao da je vrag ustvari mi sami u određenim okolnostima. Vjerojatno jer se to kosilo s njenom idejom da je i vrag kao i Bog transcendentalan. Uputio sam ju na ideju o arhetipu palog anđela ali nije joj to bilo dovoljno, vjerojatno jer joj je u sustav spoznaje negdje uvršteno kako anđeli ne postoje. Pokušao sam skratiti priču idejom kako su anđeli, barem po mitu postanka isto bića koja su netranscendentalna, ja ih osobno više tumačim kao sintaksu za slikovito objašnjenje stvarnosti kroz priču u odsustvu boljeg mehanizma. Prepričao sam Ivani staru priču kako je vrag ustvari Božji najbolji učenik ali prokleto je bahat, misli kako zna sve, misli kako sve može objasniti sam i nema potrebu za transcendentalnim. I što se onda desilo, pa Bog tjera vraga iz ‘kraljevstva’. Nastavio sam argumentom kako je najbolje vraga promatrati kao ideju, ako mislimo da znamo sve, vjerojatno smo na dobrom putu za pakao. Ljudska osjetila toliko su nesofisticirana, do mjere da je ideja kako pomoću njih i vlastite racionalnosti možemo objasniti sve ne samo brutalno bahata nego malo i smiješna. Uglavnom, bio sam baš zadovoljan svojim objašnjenjem, sugovornici su mi se doduše doimali poprilično li-la ili ti ga ovo-ono, pogotovo Andrea, nije baš ni slušala. Pobrinuo sam se da se i ona igra s nama, usprkos tome što je djelovala odsutno i vjerojatno je imala nešto važnije na umu, ona uvijek ima nešto važno na umu, kako iscrpljujuće pomislio sam. Hajde, igraj se s nama.

Treća je bila Andrea. Zamislila se malo i ispalila, kurva. Vrag je kurva. Nije joj se dalo igrati. To je prvo što bi neka djevojčica rekla, ali ona nije djevojčica, žena je i to vrlo moćna žena. Brzo smo prešli preko te ideje pošto je sasvim izvjesno kako je to daleko od istine. Vrag nije transcendentalan ali nije ni kurva, složili smo se vrlo brzo. Drugu ideju promišljala je nekoliko sekundi i učinila mi se puno boljom, samodestruktivnost. Mislio sam i dalje kako je moja ideja superiorna ali nisam se htio vraćati na to, htio sam vidjeti možemo li proširiti njenu ideju kako bi bila malo potpunija. Andrei se igra nije sviđala, ni malo. Obuzet vlastitom podličnošću koja voli dekompoziciju pokušao sam natuknuti kako uz samodestruktivnost, koja je dosta nihilističke prirode, može doći do još jedne anomalije koja je proaktivnija, zamjeranje, koje može dovesti aktivne ili pasivne agresije prema drugima. Andrea se i dalje željela prestati igrati, ali nisam joj dozvoljavao, zaslijepljen ne najugodnijim avatarom vlastite ličnosti iznio sam i nastavak teze kako samodestruktivnost najčešće nije baš samodestruktivnost jer utječe i na druge, ciljao sam prvenstveno na vlastitu obitelj, pogotovo na članove koji previše piju. Draga žena je i kreativno pokušala prekinuti igru izjavom kako pojedinac ima pravo na mišljenje i kako se drugi ne bi trebali miješati u to, nažalost imalo je kontraefekt, sad sam već bio malo ljut. Morao sam iznijeti mišljenje kako ne samo da ću se miješati ako samodestruktivni pojedinac djeluje i na mene nego kako ću mu to i zamjerati i jasno ću mu dati do znanja kako mu to zamjeram. Pred očima sam imao člana obitelji koji koristi moj automobil i nerijetko ga vozi supijan. To da poštujem? U, što tu da se ne miješam?

„Nema se što za oprostiti osobi koja vlastitom samodestruktivnošću djeluje na druge!“ Sad se i Andrea počela igrati, njen avatar bijesa ima mnogo moćniji razmjer od mog, zgazila me kao iskonska moć majke prirode. „Uzmimo u obzir da ti je stalo do mene!“ Gledala je kroz mene kao najočitiju igračku na svijetu. „Što ako ti kažem da se želim ubiti?“ „Pa sigurno neću to poštovati!“ „Oćeš mi zamjerat?“ „Da.“ „Oćeš me mrzit?“ „Da“ Raspao sam se u tisuću komadića, jedino što me suzdržalo od plača, da joj se bacim pod noge i molim za oprost bila je njena snaga. Kako je moguće, sjala je kao feniks koji se ponovno rađa. Koja je jedina moguća emocija koju joj mogu ponuditi kao iskupljenje, Ivana je pomogla. „Mislim da je Rogi malo previše zapeo za…Pa normalno da sam zapeo kad mi je stalo!“ rekao je bahati balavac i ostao živ. Ne mogu dobro opisati koliko mi je stalo osim da ta žena toliko često svijetli da to nisu istine, i to ne samo u smislu da je ponekad zanimljiva, vrlo je često zanimljiva, a ponekad, kao na primjer večeras zanimljiva je u epskim proporcijama, van mog shvaćanja. Mislim da graniči s manijom, toliko puta sam se već zaljubio u nju da sam si malo i smiješan. „Šta stvarno? Šta opet? Uvijek si jednako odgovorim na unutarnji monolog „Možda je to ono što ljudi zovu ljubav.“„Akward.“ Siniša je zaigrano prekinuo šutnju koja je nastala. Ivana si nije mogla pomoći, morala je srcu dati oduška „Awww.“

Četvrti je bio Siniša. Njegov vrag je bio neznanje i baš je bio dobar da smirimo strasti. Vrlo brzo smo se složili kako je taj dosta dobra predodžba, ali ima malu kvaku, koju je Sinišin brzi mozak odmah izveo kao nastavak argumenta, neznanje ubiti dosta često proizvodi strah. Naši naturalistički nastrojeni mozgovi skovali su urotu protiv Sinišinog sekundarnog vraga i izjavili logično kako strah nije uvijek loš. Andrea je lijepo pojasnila kako je dobro umjereno se bojati, ne toliko da pobjegnemo ali ipak malo, da ne srljamo. Moja ideja bila je kako je scenarij u kojem je strah nužno loš dosta patološki jer podrazumijeva da onaj koji se boji ima vrlo izraženu patološku crtu ličnosti koju primjenjuje na sve probleme u prijevodu svega se boji na način na koji se boji tog prenapuhanog patološkog straha koji mu čini ličnost nestabilnom. Bilo kako bilo izglasali smo tri naprama jedan kako strah nije nužno loš.

Ivana je izgledala dosta zadovoljno druženjem, objasnila nam je kako „o ovakvim stvarima“ ne priča s puno ljudi. To je baš bilo lijepo od nje, svi smo si izdijelili komplimente kako smo zanimljivi i otišli veseli svojim kućama.

Ples s vragom i ljubav_v2
Autor: Petra Brnardić

Što ću joj reći sutra, razmišljao sam cijelim putem vozeći se doma? Ma, napisat ću priču i eto napisao sam priču i stavio na ponavljanje video najprikladnijih uglazbljenih stihova kojih sam se mogao sjetiti:

„Ako se potrefi da prođeš
mojin dvoron taman tu di triba.
Providenca to bi bila,
da mi do’ da mi dojdeš,
da mi do’ da mi dojdeš
ka likarija.“

TONČI HULJIĆ & MADRE BADESSA BAND FT. PETAR GRAŠO – PROVIDENCA

 

Foto: pixabay

likaclub icon Čitaj najbolje ličke vijesti. Skini aplikaciju Lika app.


Oznake
Back to top button
Close