AUSTRO UGARSKA AVANTURA: Zašto kod nas u Hrvatskoj kočije nisu gospodske kao u Austriji?

Nakon Egipatskih avanturi, pa onda i Bugarske, došlo vrijeme za Austro-Ugarsku. Ovaj put… kao i svaki put, bez puno plana. Lakše bez plana, gledam na to kao „što manje plana to manje stresa“. Ovaj tekst objavljujem  danas, simbolično. 11. studenog 2018. Prije točno 100 godina, 11. studenog 2018., raspala se Austro-Ugarska monarhija proglasom Karla I.

I tako… pred tri tjedna, pričam sam sebi „pod stresom sam, previše posla,…moram se negdje malo maknut“. Kuda, gdje, kako, kada. Ne smijem daleko jer nije najsjajnije razdoblje za ostaviti sve i otići, ali situacija je takva da je vrijeme. Ideja – „ne ću daleko“ odvela me na put u Mađarsku, Slovačku, Austriju i povratno Sloveniju. Neki zajednički nazivnik našao sam putem, u vožnji sam zaključio da je riječ o onom što sam u osnovnoj i srednjoj učio… Austro-Ugarska monarhija. Zapravo, ono što je od nje ostalo.

1. Dan – dobar Dan Budimpešta!

S obzirom da je ovo, iskreno, bila situacija „kuća gori,  a baba se češlja“, polazak je bio u ponedjeljak poslijepodne poslije posla. Prilično knap moram priznat, jer je Hotel Hungaria čekala dolazak u centru Budimpešte, a do tamo od Zagreba ima oko 3-4 sata vožnje. I tako, poluspremljen za put, uputih se u avanturu.

Ovaj put prema Budimpešti sam krenuo s autom, pa sam putem shvatio da nije ni taj avion loš. Ne toliko zbog dosta kilometara (jer je nekad baš lijepo biti sam i razmišljati o smislu života), već više zbog parkinga po tim velikim gradovima koji su svi odreda duplo veći od Zagreba. Uz to tu si i vinjete, svaka država 10-20-30€… pa na kraju ispadne da je možda manje stresno i više isplativo (vremenski i financijski) bilo kupiti avionsku kartu i ne brinuti o svemu tome. Ipak, ima taj auto i svoje draži koje ne možete doživjet u avionu. Na primjer, vrti se glazba s mobitela po redu i raznim žanrovima, i u nekom trenutku krene pjesma “Vječni sokol”. Hard lička, na putu prema Europi. Hard lička i iskreni smijeh… da ne bi bilo “a lažeš”, evo fotka.

Ajmo. I tako krenuo, slušao ličke, vozio se i vozio, shvatio da ta Budimpešta i nije tako daleko. Prvotna ideja bila je svratiti do Balatona, najvećeg mađarskog jezera i njihove svojevrsne zamjene za Jadran, ali zbog kasnog polaska protutnjao sam kraj Balatona bez stanke. Navigacija me ulaskom u Budimpeštu uvela pravac do Hotela Hungaria. Check-in sam odradio glatko, kao i ulaz u sobu i smještanje u prvu bazu.

Prva šetnja Budimpeštom, u večernjim satima, bila je zapravo totalno opuštajuća. Velik je to grad. Grad je to s poviješću koja je često okrznula i teritorij Hrvatske, ali ono što se vidi je velika sličnost s našom kulturom i krajem. Budimpešta je iz povijesti svi znamo, nastala od Budima i Pešte, i danas ima nešto manje od 2 milijuna stanovnika. Ima i ogroman krug za vrtnju u centru – Budapest Eye, u samom centru. Bilo je prekasno da s njega razgledavam grad, ali pogled s vrha zasigurno je fascinantan.

Odlučio sam uz šetnju (koja je stvarno bila duga), otići i na večeru na Dunavu. Restoran Spoon bi preporučio, nalazi se na brodu i usluga je zaista na top razini. Porcije su možda mogle biti veće, ali tako je to u „visokoprofilnim“ restoranima s pogledom na Budim. Budimski dvorac je jedan od glavnih simbola Budimpešte, a nalazi se naravno na strani nekadašnjeg Budima.

Bez gnjavljenja s povijesnim činjenicama, kojih se ni ja nisam previše lovio, ugodno sam uz čašu vina razmišljao i uživao iz centra Mađarske. S odmakom to izgleda drugačije. Zapravo se nekad stvarno moramo maknuti iz svakodnevnice da bi napunili baterije i nastavili dalje. U svakom slučaju, na Dunavu svakom budućem putniku mogu preporučiti Spoon. Ovo je bila “calamareta”.

2. Drugi dan – preko Bratislave do Beča

Drugi dan svratio sam do Bratislave, putem prema glavnom gradu Austrije Beču. Prije toga, Slovačku sam okusio taman onoliko koliko je trebalo. Jedino što je bila improvizacija je ručak, evo kako…

Bratislava je glavni grad Slovačke, i guglanjem u Budimpešti shvatio sam da imaju Bratislavski dvorac. Još jedan simbol povijesti, u turističkoj funkciji i u centru grada. Reko „navigacijo, vodi“. I tako pravac s autom u dvorac u centar Bratislave. Zapravo je bilo vrlo jednostavno, a putem sam se i zapitao kako su nekad ljudi funkcionirali bez navigacije. Kako je netko mogao doći iz centra Zagreba u centar Bratislave, i doći pravac pred ulaz u dvorac. Nama skoro nemoguća misija putovanja bez navigacije, nekad je bila realnost. Ispada da smo itekako (nesvjesno) razmaženi…

Nakon prvog selfie-ja, obilaskom dvorca shvatio sam da na vrhu imaju samo jedan konkretan restoran, do kojeg sam prvo lutao jer su putokazi loši, a drugo kad sam ga i našao – natpis „private party“. Prijelazno rješenje do Beča i normalne večere bila je trgovina u Budimpešti. Obična trgovina, malo salame, sira, slatkog, jogurta, kruha,… i dobar tek u autu. Zgodno. Avantura. Ko pravi Čeh.

Ono što još treba spomenut, svakako je prelijep vrt iza dvorca podšišan po špagi i uređivan svaki dan. Svaka vlat trave je na svom mjestu, sve se sjaji, a turistima je to velika atrakcija. Fotka ne može prenijet pravi dojam, ali evo pokušaj.

I nakon te kraće pauze, nastavio sam put prema Beču. Ulaskom u Austriju osjeti se taj duh gospodstva koji sam kasnije vrlo lako upio. Auto sam ostavio u centru Beča u garaži, i glavno odredište je dostignuto.  Navečer se našao s kolegom, popili pivo, pa na večeri naravno kušali autohtono jelo. S obzirom da je prolšlo već par tjedana od puta, već sam zaboravio što smo jeli, ali imam fotku (i bilo je fino).

 

3. Dan – Bečka škola, bečki smjer!

Vole kod nas reći „Bečka škola, lički smjer“, ali krivo je to. U vrijeme povratka iz Egipta jednom sam kratko prespavao u Beču, ali prekratko je bilo za osjetiti pravi doživljaj tog posebnog grada.

Ovaj put odlučio sam malo više šetati gradom. Bez nekog posebnog cilja, trećeg dana ove Austro-ugarske avanture, šetao sam Bečom dobrih 5 sati. Svatko tko poznaje Beč reći će da to i nije nešto previše, s obzirom da ima više od 2 milijuna stanovnika s širom okolicom, ali za sve koji poznaju moje voljne šetačke želje ovo što rekoh za 5 sati je dovoljno. I kakav je dojam? Dojam  je – gospoda. Ono što Balkan nije, to Beč je. Grad koji odiše svojom poviješću, ponosom na ono što je nekad bilo, i u samom centru potpuno zazire od modernog. Samosvijest je ključna u životu čovjeka, a Beč mi je nekako potvrdio da je to i u životu naroda.

Nisam siguran imam li dobar primjer, ali pokušat ću… u centru Beča imate mnoštvo kočija i konja, svaka kočija ima svoja dva konja i vozača. Kočiju možete iznajmiti po cijenama od 20-ak €. Parovi i turisti voze se tim kočijama po strogom centru, i vlada potpuni red. Iako znate da konji imaju svoje „potrebe“, da se ne izražavam drugačije, to je sve zapravo rješeno čišćenjima, ali i posebnim umetcima koji konjima prikupljaju sve ono što im je od „potreba“ višak. Kočijaši, iliti vozači kočija, uredni su i obučeni u gospodska odijela s frakovima. Šeširi su obavezna pojava. Kočije koje su kočije više od onog što smo mi navikli u Hrvatskoj. Turisti “odvaljuju” na to, vozikaju se i čekaju u redovima kako bi napravili krug Bečom i bili sretni s tim daškom povijesti. Novac im je u tom slučaju manje bitna stavka. E sad, vratimo se u naš Zagreb, našu Liku, gdjegod. U Hrvatskoj je, „gospodskoj“, nezamislivo da centrom ili mjestom, idu kočije. A znate zašto? Jer naše kočije nisu na razini. Da, i meni je smiješno dok ovo pišem… ali, njihove kočije, i naše kočije, nisu na istoj razini. Pogledajte fotografije.

Ako su u centru Beča uspjeli, zašto nisu uspjeli u centru Zagreba? Zašto u Lici nitko ne vozi turiste kočijom? Kod nas se na kočije gleda s podsmjehom, kao “vidi ovog seljaka”. Kako Beč uspije biti gospodski, i kako u Beču nitko ove kočijaše s konjima ne gleda kao na “seljake”?  Odgovorio sam si na ovo pitanje, a vi vidite sviđa li vam se odgovor ili  nađite bolji. Smatram da smo jednako dobri, ili čak i bolji od ove priče u Beču.  Samo treba podmetnut leđa i podignut razinu kvalitete. Zamislite “nabrijanu” (hejteri mir, mislim dobro sređenu i obnovljenu) kočiju koja se vozi centrom Korenice? Otočca ili Zagreba? I to ne samo “nabrijanu” kočiju, nego i gospodina sa šeširom? Ili možda ličkom kapom? Zategnutog, obrijanog, počešljanog i sređenog. Mislite li da bi takva kočija prodavala obilaske po 20 € po Lici? Mišljenja sam da bi, a netko nek me razuvjeri da ne bi… isključivo djelom. Čak sam spreman uložit u takvu ludu ideju. Javite se ako ima zainteresiranih “izvođača”, osobno nisam taj tip ali svakako vjerujem u potencijal i nisam samo od priče.

4. Dan – (ne)planski povratak, ali i shopping u Grazu…

I tako, treći dan sam zaključio da se hitno moram vratiti u Hrvatsku zbog poslovnih obveza, pa se put koji je trebao ići i Slovenijom pomalo skratio. Utoliko što sam Slovenijom samo prošao. Ali, kad sam već prolazio pokraj Graza zanimalo me gdje to Hrvati idu u šopinga utobusima iz Zagreba. Izguglao sam da bi to mogao biti Shopping City Seiersberg i pokazalo se da mi je doslovno usput par kilometara od povratne rute prema Hrvatskoj. Svratio sam i izgubio se u tom šoping gradu, ali zaista. Masovni broj trgovina. Netko tko dođe tamo, od jutra do mraka ima što raditi. I možete sve potrošiti. Sve što imate. Jer izbor je toliko velik da ne znaš kud bi prije… i da, ni ja nisam ostao neokrznut kupnjom pa sam neplanski odradio jaknu. I tu rekoh – dosta!

Austro-ugarska avantura naučila me da bi trebao više fotografirati i raditi materijala jer vidim da ne mogu u stilu završiti tekst, ali razumijevanja radi – nisam influencer. Ove tekstove o avanturama radim čisto iz svog gušta, zabave i podsjetnika jednog dana radi. Lijepo se prisjetit. Ovi tekstovi su zapisani i da bi s vama čitateljima podijelio iskustvo, koristite savjete i ponavljajte iskustva. Lakše naučiti od drugog nego preko svojih leđa, a i vrijeme se kvalitetnije provede. Ugodno s korisnim! Nadam se da ste osjetili da i Vi možete ovako. Prilike su svakog dana pred nama, stvar je samo stava, otvorenosti misli, duha, želje i slobodnog vremena. A usput, ovakvim putevima zaključimo i kako su gospodske kočije u Beču, iste kao one  u Lici ili Zagrebu, samo su ih Ausrtrijanci bolje zapakirali.

 

 

---

Izvor / Foto: Ante Fumić