Atlantida – Metafora ili zbilja?

Pokojni velikan George Carlin je u jednom od svojih nastupa jako lijepo zaključio “Planet ne ide nikamo, miii idemooo. Pakirajte se ljudi, odosmo. I nećemo puno ostaviti iza sebe, možda malo stiropora.”

Calin je kao komičar volio provocirati sve aspekte kulture, posebice aktualne ‘velike ideje’, jedna takva ideja je i ljudski destruktivan učinak na prirodu, a kad se ideja dovoljno proširi i na sam planet.

Kao laiku na području hidrodinamike, vrlo su mi zanimljive priče o velikim katastrofama uzrokovanim vodom. Zanimljiv mi je fenomenološki aspekt pojave, recimo kako opisati poplavu i što iza nje ostaje.

Teško je tvrditi sa sigurnošću ali nerijetko se mikro procesi recimo mala poplava ne mijenjaju previše ako ih se napuše van svih razumnih proporcija. Nedavno sam gledao snimke dronova koji su temelj istraživanja američkih stručnjaka i entuzijasta na temu, sad već sve izvjesnije velike poplave koja se zbila prije dvanaestak tisuća godina. Dokazi o velikoj poplavi u svjetlu naprednih satelitskih snimaka i snimaka dronova koje omogućuju poprilično zadivljujuću i kompletnu perspektivu su, osobno mi se čini, neoborivi.

Bombardiranje sjeverne polarne kape kišom meteora u tom periodu  imalo je izgleda katastrofalne posljedice po civilizaciju koja je možda postojala na području Sjeverne Amerike u tom periodu.  Meteori su izgleda došli iz ‘pravca Sunca’ i relativno ih je teško uočiti jer kruže eliptično oko Sunca i Jupitera a sa Zemljom se hipotetski mogu sudariti jedino ako zalelujaju u orbiti u periodu koji otprilike odgovara datumu Noći Vještica.

Jedan od najzanimljivijih dijelova priče je naizgled arbitrarno praznovjerje vezano za Noć vještica, međutim prava magija se krije u starosti priče, naime vrlo je stara i jako lijepo se poklapa sa sličnim varijacijama na temu, starim mitovima, pričama sa sjeverne i južne hemisfere, tadašnje civilizacije su fenomen nazivale ‘Drugim Suncem’.

Pojava Drugog Sunca javlja se u mitovima i starim kalendarima kao važan događaj koji je izgleda uništio tadašnji kulturan svijet. Zašto je bitna sama noć, pa u nedostatku tehnologije, dio civilizacije koji nema druge metode opisivanja kozmičkih pojava koristio je zvijezde za snalaženje. U noći vještica Plejade ili ‘rame’ zviježđa Bik ‘točno’ u ponoć nalaze se na vrhu horizonta na zvjezdanom nebu.

U opisima što se desilo prije pojave Drugog Sunca stari narodi su vjerojatno opisivali koje zvijezde su se vidjele noć prije. Drugo Sunce je izgleda bila kiša meteora koja je dolazila ‘iz pravca Sunca’ prije dvanaestak tisuća, nešto manji meteori opisivani su kao zvijezde repatice ali ovo…

Izgleda da je sagorijevanje tijela koja su prolazila kroz orbitu isijavalo toliku količinu energije da se promatračima pojava činila kao rađanje još jednog Sunca. Pošto je masivni udar izgleda pogodio upravo sjevernu polarnu kapu, na Zemlji se oslobodila ogromna količina energije vode. Poplava je bila kataklizmička.

Da bih stavio stvari u perspektivu uzmimo malu poplavu, recimo kad je poplavio Kosinj ili kad se korito Gacke razlije, pa onda malo veću, recimo Gunja, pa još malo veću, recimo katastrofu koju je uzrokovao uragan Katrina. Promatrajmo što ostaje.

Kako se najbolje vidi moć same poplave, pa kad se poplava povuče, na isušenom tlu ostaju bore. Bore koje je sposobna napraviti Gacka velike su, pucam, jedan centimetar, kao mala brdašca tog volumena. Što stane u jedan centimetar volumena? Stvari poput cigarete, malih kamenčića, stabljike nekih trava, grah, ležajevi za bicikl, one male kuglice.  Uglavnom male stvari.

U Gunji su ostale malo veće bore, jer je Sava moćnija, pucam, tri centimetra volumena. Tu se u borama već mogu naći ključevi od auta, upaljači, sjemenski krumpiri, male slušalice za mobitel, loptice za ping pong i slično.

Teško mi je staviti u perspektivu, pošto sam kao što sam već napomenuo laik što se tiče gibanja voda, ali evo pucam da je povlačenje poplave nakon uragana Katrine ostavilo bore volumena desetak centimetara. Znači u takvim brdašcima moguće je da su neke stvari i skrivene, ako ne otkopamo brdašce, možda nećemo ni saznati što je tamo bilo prije no što sve skupa vjetar raznese. U kaosu volumena deset centimetara moguće je naći šalicu za kavu, tenisku lopticu, malu pepeljaru, bananu, iPhone, skije, starke, jaje, ili bocu finog vina.

Iskopine ‘brdašaca’ koje je ostavila poplava prije dvanaest tisuća godina su nešto bez presedana što se naše civilizacije tiče. Brdašca su nešto viša od petnaest metara. Najveći otkopani objekti su obrađene stijene veličine malog nebodera. Znači kamenje težine pedesetak i više tona. Razmislimo, to su ostatci u brdašcima nakon što se povukla poplava. Stijene koje je dislocirala, a nisu dio brdašca teške su i do devetsto tona. Znači radilo se o snazi vode koja je mogla svojom snagom nositi objekte teške i do tisuću tona.

Osobno mi je preteško uopće zamisliti takvu pojavu ali sam siguran da bi lakoćom devastirala sve naše veće gradove. Tko bi ostao? Engleski novinar Graham Hancock je jako lijepo opisao, ide otprilike ovako: Stanovnici viših visoravni i planina gdje se trenutno nikom ‘normalnom’ ne da živjeti, ljudi koji bi se na ovaj ili onaj način izvukli koristeći modernu tehnologiju, znači pojedinci koji se čak i unutar ovoliko tehnološki naprednog društva nisu prestali baviti preživljavanjem. I s druge strane, vjerojatno dobar dio pripadnika kultura kojima je svakodnevica borba sa prirodom, lovci i skupljači. Paradoksalno ali vjerojatno.

Pod plimnim valom visokim tristo metara, sve što smo postigli postalo bi Atlantida.

 

---

Foto: pixabay